GLOBALIZACIJA ILI IZOLACIJA ILI NEŠTO TREĆE?



GLOBALIZACIJA ILI IZOLACIJA ILI NEŠTO TREĆE?


Je li globalizacija kao svjetski proces "topionica" naroda kako je znao istaknuti Dr. Vladimir Veselica ili je to početak jednog novog ekonomskog poretka?

Prema nekim ekonomskim prognozama, multinacionalne kompanije bi trebale ekonomski zavladati svijetom. Da bi se to ostvarilo, prethodno je potrebno izbrisati nacionalne granice i propise ili ih učiniti univerzalnim za primjenu u cijelom svijetu. Gdje se u tome nalazi Republika Hrvatska?

Svjedoci smo seljenja proizvodnje velikog broja multinacionalnih kompanija u zemlje dalekog istoka. Uzrok tome je uglavnom jeftinija radna snaga i niži proizvodni troškovi. Uglavnom, jer ne rijetko to mogu biti i niži ekološki standardi koje propisuju nacionalni zakoni država u koje se proizvodnja seli. Cijena rada po danu koji traje i dulje od osam sati za 1 $ na dan ukazuje na surovost borbe za profitom na svjetskom tržištu. Ako je to cijena globalizacije, postavlja se pitanje tko ju je spreman ili bolje rečeno, primoran platiti? U prvom redu, one zemlje koje nemaju nacionalno gospodarstvo na takvom stupnju razvoja da mogu osigurati bar minimalni životni standard svojih žitelja. Zemlje s nerazvijenim ili zaostalim proizvodnim snagama, niskim stupnjem tehnološkog razvoja i obrazovanja, zemlje ovisne o međunarodnim kreditnim institucijama i humanitarnoj pomoći.

Povećanjem profita multinacionalnih kompanija koji se odlijeva u najrazvijenije zemlje, raslojavanje svjetske zajednice naroda na bogate i siromašne još se više produbljuje, ali se pri tome i dno, makar neznatno, pomiče prema gore.

Analizom konkurentnosti Republike Hrvatske na međunarodnom tržištu doći ćemo do poražavajućih rezultata. Dugogodišnja zabluda o tome kako je turizam naša jedina šansa, na žalost i dalje je dominantna, čak i među ekonomskim stručnjacima i ekspertima. Vanjskotrgovinski prihod od turizma najpodložniji je oscilacijama i ponekad može biti katastrofalno slab, neovisno o razini i kvaliteti usluga koje se pružaju, konkurenciji, pa čak i visini cijena. Naročito je nepovoljno to što je sezonskog karaktera. Primjeri iz svijeta nam govore da one zemlje u kojima je prihod od turizma najdominantniji prihod, nisu u krugu razvijenih zemalja. Pa kako stojimo s drugim mogućnostima?

Republika Hrvatska ima zavidni prometni položaj i smještena je tako da omogućava izlaz na Sredozemno more zemljama srednje Europe. Cestovna je poveznica zapadne i jugoistočne Europe.

Republika Hrvatska može postati nautička velesila. Biti jedna od vodećih zemalja u svijetu po izgradnji brodova, remontu, održavanja i sidrenju.

Republika Hrvatska može postati uspješan proizvođač "zelene hrane".

Republika Hrvatska može postati svjetski lječilišni centar i proizvođač lijekova.

Republika Hrvatska sa svojim ljudskim resursima može postati izvoznik intelektualnih usluga. U današnje vrijeme komunikacijskog boom-a kojim je svijet postao globalno selo, otvaraju se nove mogućnosti.

A kakvo je stvarno stanje? Više Hrvata živi izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj. Hrvatska je najveći izvoznik svojih ljudi. Zar nam stranac treba reći: "Prestanite izvoziti Hrvate, izvozite njihove usluge!" Zašto naši ljudi mogu biti uspješni izvan Hrvatske, a u Hrvatskoj ne? Možda je najzanimljiviju konstataciju izrekao direktor Microsofta Hrvatska: "Da je Bill Gates bio u Hrvatskoj, još uvijek bi radio preko sudent servisa".

Sve je više praksa u svijetu da se mladim ljudima, čak učenicima i studentima postavljaju zadaci čije rješenje nalazi primjenu u industriji. Neopterećeni formom i uhodanim šabloniziranim rješenjima, ponekad postižu nevjerojatne rezultate. Tržište je gladno novih ideja, novih rješenja. Tehnološki razvoj i rezultati znanstvenih istraživanja sa primjenom u praksi postaju ključni čimbenici uspjeha. U masi takvih projekata sudjelovali su ili čak bili nosioci "naši ljudi", ali... ekonomski efekt ostvarile su neke druge zemlje koje su znale prepoznati vrijednost njihovog rada i honorirati ga na odgovarajući način.

Koliko je samo novca poreznih obveznika utrošeno na "saniranje" propalih trgovačkih društava, banaka, tzv. restrukturiranje i slično. Pa i sama pretvorba stajala je malo bogatstvo. "Rasprodaja obiteljskog srebra" da bi se održala kakva takva popunjenost proračuna, katastrofalna je činjenica. Umjesto razvoja i jačanja poduzetništva kao porezne baze, politikom visokih kamatnih stopa (u usporedbi sa drugim državama Europske unije), banke su postale najuspješnija trgovačka društva, a preostalo poduzetništvo svedeno je na prosjački štap. Kredite za poticanje i razvoj poduzetništva, banke plasiraju sa maksimalnom odgodom i nerealno visokim kamatama, uvjetujući cijeli niz formalnosti kako bi novac što dulje bio na njihovom računu. Nije li bilo realnije i ekonomski opravdanije novac utrošen na sanacije i sl. dodijeliti uspješnim trgovačkim društvima uz "grace" period od dvije godine, te preporuku da otvore novi pogon i zaposle određeni broj ljudi, čime će biti oslobođeni povrata tih sredstava? Otvaranje novog radnog mjesta ima svoju cijenu. Postavimo sami sebi pitanje. Kad bi imali izvjesnu sumu novca, bi li je dali jednom prijatelju da vrati svoj dug ili drugom prijatelju koji uspješno radi, redovito vas hrani i postoji mogućnost da zaposli vaše dijete?

Poneko uspješno trgovačko društvo, koje to u prvom redu može zahvaliti monopolskoj poziciji koju uživa na tržištu, putem "ucjena" ostvaruje ono što ostali ne mogu. Naplaćuje svoje usluge ili proizvode u primjerenom roku, a za zakašnjenje osim kamate naplaćuje i tzv. dodatne troškove prema svojim internim pravilima. Cijene i kvaliteta usluga takvih trgovačkih društava nerijetko nisu niti približne svjetskoj kvaliteti i cijenama.

U svom vrtu možete imati rudnik zlata, ali što vam to vrijedi ako vam zlato koje prodate ne bude plaćeno?

Optimizam koji nije utemeljen na činjenicama može se nazvati i demagogijom. Isprazna su obećanja i vjerovanja da će se stanje popraviti samo od sebe ili kada se pojavi strani kapital. On se neće pojaviti tako dugo dok se ne riješe osnovne pretpostavke normalnog funcioniranja pravnog i gospodarskog sustava.

U svijesti pojedinaca još uvijek su neka prošla, minula vremena i pravno nerazjašnjivi pojam "društvenog vlasništva" koji svima daje za pravo da upravljaju i odlučuju. Deklarativno, velika većina građana Republike Hrvatske na slobodnim izborima opredijelila se za utvrđenje titulara vlasništva (privatizaciju) i uspostavu pravne države koja će se temeljiti na tržišnom gospodarstvu i slobodnom poduzetništvu. Pojam "besplatno" (školstvo, zdravstvo itd.) u kapitalizmu koji se temelji na izgrađenim vlasničkim odnosima, ne postoji. Sve ima svoju cijenu, iskazanu u novcu kao univerzalnom mjerilu vrijednosti. Nezamislivo je da se iz prikupljenih poreznih sredstava financiraju trgovačka društva - gubitaši u privatnom ili bilo čijem vlasništvu, čime se zapravo država upliće u slobodnu tržišnu utakmicu i stvara nelojalnu konkurenciju. Ovisno o izdašnosti proračunskih prihoda, funkcioniraju i određene zajedničke službe na lokalnoj razini. Naši ljudi tek trebaju shvatiti da je platiti porez svojoj državi čast, jer je zato npr. određena škola mogla nastaviti s radom. Umjesto toga, porezni obveznici izbjegavaju plaćanje poreza, a lokalne uprave iz proračuna traže daleko više od iznosa poreza koji njeni porezni obveznici uplaćuju. Oni koji odlučuju o proračunu, dužni su krajnje racionalno, odgovorno i savjesno sagledati kako i za što će se utrošiti novac poreznih obveznika. Zaduživanjem preko iznosa raspoloživih sredstava, za budućnost ne nastaje "ostavština" nego "zadužbina" koju bi trebala vraćati naša djeca i unuci.

Iseljavaju nam se mladi, visoko obrazovani, talentirani ljudi u najboljim godinama za ostvarenje punog radnog doprinosa. Zemlje u koje odlaze, odabrale su ih zbog njihovih kvaliteta i predispozicija. Višegodišnje školovanje tih ljudi ni u kom slučaju nije bilo "besplatno". Plaćeno je većim dijelom, novcem poreznih obveznika Republike Hrvatske. Ako im se ovdje ne može naći posao u struci, upitno je zašto bi porezni obveznici u tome trebali financijski participirati? Čak i najrazvijenije države svijeta ne mogu si priuštiti taj luksuz. Jeftinije im je besplatno uvoziti gotove ljude. To ih ne košta ništa. Krajnje vrijeme je da Republika Hrvatska počne koristiti svoje potencijale - u prvom redu ljudske resurse. Ako studij medicine košta 120.000,00 USD, osobna je stvar pojedinca želi li on studirati ili ne. Osoba ili ustanova koja mu plati troškove studija u vidu stipendije, vezat će budućeg stručnjaka Ugovorom o radu na određeno vrijeme, te mu iz plaće nadoknaditi troškove stipendije. U protivnom, obvezat će ga na povrat stipendije po završenom studiju.

Nezaposlenost veća od 25% može se usporediti sa stanjem elementarne nepogode. U takvoj situaciji, potrebno je mobilizirati sve raspoložive snage i hitno poduzeti konkretne mjere. Smanjenje plaća ne mora nužno značiti i pad standarda. Ako je u tržišnoj privredi dominantan odnos ponude i potražnje, jasno je što se mora dogoditi s cijenama kad dođe do slabljenja kupovne moći. Morat će se snizit i trgovačke marže. Potrošačke navike ljudi koji su dugo vremena živjeli u hiperinflaciji, zadržale su se kod većine ljudi. To je vidljivo kroz povećani broj tzv. "minusa" na tekućim računima i povećanu potrošnju uporabom kreditne kartice. Mentalitet "trošenja bez pokrića" bio je primjetan na svim razinama, pa i državnoj.

Politika stabilnog i čvrstog tečaja kune, samo je istaknula u prvi plan dugo prikrivane slabosti: nisku proizvodnost, tehnološku zaostalost, visoku cijenu energije, visoke troškove i sporost administrativnog aparata, tromost i neučinkovitost sudstva (uvjetovana najviše postojećim - naslijeđenim propisima iz vremena socijalizma), strukturnu deformaciju proračunskih rashoda (nenamjensko trošenje sredstava) itd.

Mnogi misle kako su postojeći propisi u Republici Hrvatskoj takvi, da bi bacili na koljena i gospodarstva najrazvijenijih zemalja. Kako objasniti Stečajni zakon prema kojem se stečajni postupak može pokrenuti nad dužnikom koji ima deseterostruko veća potraživanja od obveza? Kako objasniti da vjerovnik može biti doveden u stečaj zbog neizvršavanja poreznih obveza koje su prihod državnog proračuna, a dužnik mu je proračunski korisnik (nad kojim se ne može pokrenuti stečajni postupak). Zakonsko pravo prijeboja uzajamno dospjelih obveza ne postoji, bez obzira na okolnost da obveza dužnika - proračunskog korisnika može biti znatno veća i prije dospjela za plaćanje. Kako objasniti izdavanje garancija i jamstava iz budućih proračuna koje Sabor još nije usvojio? Kako objasniti trošenje sredstava Zavoda za mirovinsko - invalidsko osiguranje radnika Hrvatske u svrhe koje bi trebale imati zaseban razdjel u proračunu, ali nikako ne spadaju u tu vrstu troškova? Unatoč svemu, a ponajprije zahvaljujući: rasprodaji trgovačkih društava, međunarodnim kreditima, samofinanciranju (izdavanjem obveznica), inozemnim mirovinama, tradicionalnim obiteljskim vrijednostima, crnoj i sivoj ekonomiji, postojeće stanje opće obamrlosti se održava.

Ukidanje carina od strane EU za hrvatsku robu, velikodušno je ali istovremeno i zavaravajuće. Ispunjavanje ISO certifikata za kvalitetu robe i usluga, samo je jedna od stepenica na putu. Uz puno uvažavanje i plaćanje autorskih prava, može se smatrati ulaznicom u društvo razvijenih. Traži se i pravo stjecanja nekretnina za strance u Hrvatskoj. Tu bi možda mogli i smisliti nešta u njihovom stilu. Npr. nekretninu može stjecati u vlasništvo i upisivati u zemljišne knjige svaka strana osoba koja ima trajni boravak u Republici Hrvatskoj. Trajni boravak u Republici Hrvatskoj strana osoba može dobiti ako ima u vlasništvu upisanu nekretninu prema prethodnoj odredbi.

Hrvatska nema lanac robnih kuća u inozemstvu koji bi prodavao hrvatsku robu. Nema strateškog artikla čija bi cijena i kvaliteta bila konkurentna. Naručitelji brodova uvjetuju ugradnju uvozne - strane opreme. Cestovna i željeznička infrastruktura ne omogućavaju kvalitetnu povezanost luka sa zaleđem. Nema velike industrije koja treba podršku malog i srednjeg poduzetništva. Nema dostatnih izvora električne energije za industrijsku proizvodnju. Nema dostatne povezanosti sa stranim tržištima.

Najveća je ipak slijedeća kontradikcija: Čemu ili kome koristi privatizacija bivšeg tzv. "društvenog vlasništva" i zaklinjanje na privatno vlasništvo, kad se privatno vlasništvo - kapital vjerovnika ne uvažava i stoji blokiran u višegodišnjim sudskim postupcima s velikom neizvjesnošću naplate?

Surovost i okrutnost zakona robne proizvodnje i tržišnog privređivanja ne trpi poigravanje temeljnim vrijednostima, niti eksperimentiranje bez odgovornosti za propali eksperiment. Najviša cijena plaća se onda kada je plaćaju svi, a krivac je jedan.


U Zagrebu, 28. veljače 2001.
Autor: mr. Davor Banović

Ako želite poslati vaš komentar na ovaj tekst, sa zadovoljstvom ćemo vam odgovoriti:




 


| nazad | vrh stranice |

| home | kako koristiti naše usluge | članci | revizija | porezno savjetovanje |
| knjigovodstveni savjeti | pravni savjeti | financijske analize i kontrole |
| knjige | rječnik stručnih pojmova | besplatni poslovni oglasnik | kako biti bolji |
| o nama | kontaktirajte nas |


Sva prava pridržana. © FIBA d.o.o.
Viktora Kovačića 16, 10010 Zagreb | tel: 385 1 482-00-71 | fax: 385 1 482-00-90