NAPUTAK O CARINJENJU



Snažna reakcija na carinski naputak kojim se ograničava unos prehrambene robe za osobne potrebe građana, rezultirala je povlačenjem osporavanog naputka. Uvođenjem jedinstvene stope PDV-a od 22%, mnogi su ukazivali na niže porezne stope u zemljama s kojima Hrvatska graniči i upozoravali na mogućnost pojave tzv. shopping turizma. Roba hrvatskih proizvođača kupljena u Sloveniji ili Mađarskoj jeftinija je nego u Hrvatskoj. Žalosna je bila slika u pograničnim područjima susjednih država, koja su dovedena u prometni kolaps pod pritiskom kupaca iz Hrvatske. Odluka o jedinstvenoj stopi PDV-a opravdavala se neutralnošću tog poreza, jednostavnošću u primjeni i višestruko manjem broju ljudi koji su potrebni za kontrolu obračuna i uplate PDV-a.

O čemu zapravo ovisi maloprodajna cijena? U prvom redu o proizvođačkoj cijeni uvećanoj za PDV. Na nju se dodaje rabat trgovca i PDV. Ako je proizvođačka cijena 122,00 kn (100,00 kn + 22,00 kn PDV), a trgovac u maloprodaji istakne cijenu od 244,00 kn (200,00 kn + 44,00 kn PDV), kad izvrši prodaju, uplatit će 22,00 kn PDV-a jer je 22,00 kn PDV-a sadržano u ulaznom računu kao pretporez koji je platio proizvođač i ostvariti prihod od 100,00 kn. Ako trgovac uvozi robu, na osnovicu koju čini vrijednost robe uvećane za carinu, platit će i PDV u visini od 22%.

U zemljama s razvijenim tržišnim mehanizmima, djeluju određene zakonitosti kojima se štite kupci, ali i svi sudionici u lancu od proizvođača do krajnjeg trgovca. O čemu se zapravo radi. Bez obzira koliko sudionika ima u prodajnom lancu, određen je maksimalni rabat, marža ili razlika u cijeni. Ako je npr. proizvođačka cijena 100,00 kn + PDV, maloprodajna cijena bi mogla iznositi 130,00 kn + PDV. Veletrgovina koja nabavlja robu od proizvođača ili je uvozi, može snabdijevati maloprodajne lance pri čemu ne smije konkurirati maloprodajnim mjestima prodajući istovrsnu robu po nižim cijenama. Uračunavanje marži koje iznose i preko 100%, može se smatrati prijevarom kupca. Otvaranjem velikih robnih centara koji su doprinjeli snižavanju maloprodajnih cijena, otvorena su nova radna mjesta, ali će mnogi trgovci na malo propasti i time stvoriti dodatni pritisak na proračun. Razmatrajući postojeće okolnosti, ne treba gubiti iz vida namjeru Hrvatske za uključivanjem u WTO i Europske integracijske procese. Nestankom carina, uz obvezni ISO certifikat za kvalitetu robe ili usluga kojim se dokazuje udovoljavanje propisanim normama, nastat će veliki problemi za domaće proizvođače zbog nemogućnosti izlaska na međunarodno tržište, a na domaćem će tržištu biti nekonkurentni radi nižih cijena uvozne robe.

Navest ću primjer kako jedna multinacionalna kompanija ima razrađen sustav prodaje svojih proizvoda. Na razini kompanije, postoje odjeli koji pokrivaju određene regije. Ovisno o veličini tržišta, neki odjeli pokrivaju jednu državu ili više država. Uzimaju se u obzir porezni, carinski i trgovinski propisi svake od država, te se polazi od maloprodajne cijene. Prodajna cijena prilagođava se tako da ista roba u maloprodaji jednako košta u Zagrebu, Ljubljani ili Beču, a generalnom uvozniku se određuje marža kojom može pokriti svoje troškove i zaraditi. Različita prodajna cijena nivelira se na razini kompanije, a cilj je ostati konkurentan i u odnosu na cijene drugih tvrtki koje se bave istovrsnom proizvodnjom. Time se spriječava "šverc" robe iz države u državu i pokriva globalno tržište. Odjele se stimulira da kroz tržišno natjecanje povećavaju prodaju. Kad je proizvođač toliko jak, može postavljati uvjete, pa čak i otklanjati porezne devijacije između država u koje izvozi.

Zlonamjernici mogu tvrditi da je maksimiranje marže administrativno uplitanje u gospodarsku djelatnost koje je bilo karakteristično u prijašnjem sistemu. Kako ocijeniti što je to "damping" cijena (snižavanje cijena ispod ekonomske opravdanosti s ciljem uništavanja konkurencije) i uočiti ga ili spriječiti na vrijeme? Otvaranjem Hrvatske prema svijetu, mora se voditi računa i o činjenici da je na sadašnjem stupnju svog gospodarskog razvoja znatno zaostala i ne može ravnopravno nastupati u tržišnoj utakmici. Ono što se može učiniti u relativno kratkom roku je zaustaviti daljnji rast nezaposlenosti, pad kupovne moći građanstva i dovesti u sklad vrijednost uvoza i izvoza.

Kontrolom visine marže na prehrambenim artiklima, nakon odgovarajuće analize stanja, moguće je razmisliti o uvođenju niže stope PDV-a ili potaknuti domaće proizvođače uvođenjem nulte stope i za prodaju na domaćem tržištu, a ne samo za izvoz. Apsurdno je domaće proizvode koji se kupuju u susjednim državama plaćati u konvertibilnoj valuti, a ne u kunama. Od takvog poslovanja najviše koristi imaju trgovci, a najveću štetu naš proračun jer se za robu koja se izvozi ne plaća PDV, a odlijevaju devizna sredstva, pa je promet ostvaren na taj način zapravo izvoz vlastitim građanima. Dakako, nije beznačajno napomenuti da je dužnost države zaštititi svoje porezne obveznike od nelojalne konkurencije, rada na crno i slično.

Ako se pogleda struktura uvoza, uočljivo je da se najviše uvozi roba široke potrošnje, dok je uvoz postrojenja, opreme i suvremene tehnologije namijenjene proizvodnji gotovo beznačajan. Upravo u toj činjenici je najveći problem. Trošimo za osobne potrebe, a ne ulažemo u proizvodna sredstva koja će nam omogućiti zapošljavanje, proizvodnju prema svjetskim mjerilima kvalitete i proizvodnosti i sposobnost stvaranja nove vrijednosti. Na taj način odlijevaju se znatna sredstva koja dugoročno gledano dovode do osiromašivanja države i potrebe za kreditom.

Proizvodnja u malim državama poput Hrvatske značajan je čimbenik gospodarske stabilnosti i ne smije ju se zanemariti. Manufakturnom proizvodnjom na zastarjeloj opremi unatoč niskoj cijeni radne snage, nije moguće biti uspješan u međunarodnoj razmjeni. Upravo u prehrambenoj i tekstilnoj industriji zapošljava se najviše ljudi, a moguće je dislocirati je od većih gradova i omogućiti ravnomjerniji regionalni razvoj. Stvaranjem tržišnih viškova, roba se može ponuditi na svjetskom tržištu. Kakvo je stanje na našem tržištu najbolje pokazuju ne tako davna iskustva. Konzumna jaja su za Uskrs dostigla nevjerojatnu cijenu od 5,00 kn, svinjetina je poskupila zbog neotkupljene proizvodnje prošle godine i potrebe za uvozom odojaka ove godine, a janjetinu uvozimo iz Novog Zelanda. Zaista začuđujuće stanje za zemlju koja bi trebala obilovati hranom. Nadajmo se da za Dan mrtvih neće nestati svijeća. Ako se proizvođači svojim cijenama ili kvalitetom nisu u stanju prilagoditi zahtjevima tržišta, opravdano je s aspekta zaštite potrošača odobriti uvoz. Stvaranjem umjetnih nestašica i neekonomskim cijenama, stvara se pritisak na kupce kojim se želi prikriti unutarnje slabosti i gubitke.

Je li isplativije tolerirati individualna putovanja i kupovanje domaće robe za osobne potrebe preko granice, bez carine i poreza ili je racionalnije omogućiti jednako porezno opterećenje i maksimirati trgovačku maržu ako se ista roba kupuje u zemlji?

Autor: mr. Davor Banović, dipl. oec. stalni sudski vještak i ovlašteni revizor


 


| nazad | vrh stranice |

| home | kako koristiti naše usluge | članci | revizija | porezno savjetovanje |
| knjigovodstveni savjeti | pravni savjeti | financijske analize i kontrole |
| knjige | rječnik stručnih pojmova | besplatni poslovni oglasnik | kako biti bolji |
| o nama | kontaktirajte nas |


Sva prava pridržana. © FIBA d.o.o.
Viktora Kovačića 16, 10010 Zagreb | tel: 385 1 482-00-71 | fax: 385 1 482-00-90